Majčin san...

Prije par mjeseci majka je izgubila svoga sina, svoga jedinca, koji joj je bio sve u životu... Zaspao je svoj vječiti san.... I od tad, svaku noć majka liježe sa suzama, u sanj utanja gledajući sinovu sliku, koja joj je ostala još jedina uspomena....

Jedno veče, nakon što je obavila večernju molitvu, majka kao svaku prethodnu noć zaspa, gledajući sina, nasmijanog i radosnog... I te noći u snu, majka se srete sa njim... Stajao je tu pored nje, sa suzama u čima, a ona.... Ona ga čvrsto zagrli, i poljubi u kosu, koja je bila tako meka... Pa ga opet pogleda... Majčice moja, ja sam te toliko poželio, poželio sam se tvoga osmijeha, poželio sam se tvoga milovanja... Poželio sam se majko... Drhtavim rukama mu obrisa rosu koja je od očiju se spustala.... Ali i ona je plakala... Ne od tuge, ovaj put od sreće jer ga je zagrlila...

Majčice moja, nemoj plakati... Nemoj se žalostiti što me više nema sa tobom... Zamoli majko našeg Gospodara, svaku noć prije nego li san tvoje oči sklopi.. Zamoli ga sa riječima punim iskrenošću.... Zamoli za mene majko, nebi li se Gospodar i meni smilovao....

I ponekad majko, kada svratiš na mezar moj, umjesto mene, poljubi tamo moje ime... Lagano stani svojim stopalom tamo na moje novo prebivalište, na moj mezar, jer Džennet je pod tvojim nogama, majko. Ko zna, možda mi Gospodar moj, u tom trenutku kabur pretvori u Džennetsku baštu...

I još jednom majčice moja, nemoj rositi suze zamnom, već moli za mene, zamoli da se jednog dana sretnemo u Džennetu lica nasmijanih, bez briga i teškoća... Zamoli majko svim glasom, jer Allah ne odbija dove roditelja za njihovo dijete...

Ja ti majčice, sada moram poći... Čuvaj mi se, ine dozvoli da te dušmani slome... Volim te majko, iako nisam više tu pored tebe, volim te baš onako kao i onda kada sam morao poći na put bez povratka... Volim te, kao što i ti voliš mene... Volim te bez obzira što više nismo zajedno..

Majka ga još jednom zagrli, ovaj put jače, poljubi ga, i njena radost je nestala... Njen sin je morao poći... San se završava... Majka se budi sva u suzama... Diže ruke, i uči dovu... Moli Gospodara, da joj sina sačuva,. i da mu se smiluje... Moli Gospodara da joj usliša njenu dovu...

Dani kojih ću moći samo da se sjećam...

Svako od nas ima dane, kojih se rado sjeti onda, kada pođe na počinak. Kada liježe kako bi označio kraj dana... Dani koji su u više navrata tužno završavali... Nekada kada smo bili sretni, i kada smo imali poseban razlog za sreću. U vrijeme kada smo imali snove, i kada smo živjeli za njih...

Dani kada smo ja i ona bili tim. Kada smo sanjali snove, i radovali se svakom novom danu. I onda dođe vrijeme, kada sve to prestaje. Vrijeme koje odluči da ti u život dovede novog saputnika... Dovede ti tugu sa kojom nastavljaš dalje živjeti....

I sa tom tugom zajedno, dane provodiš u krevetu. Osjećaš se napušteno, sam si sa svojim mislima, koje te šamaraju jer si na kraju ispao tako bijedno. Vraćaš film, postaješ zatočenik misli, ali nje i dalje nema.

I onda svaki detalj te podjeća na nju... Svaki novi dan sa sobom nosi nešto što će te sa mislima na nju slomiti, dokrajčiti... Postaješ ljut na nju što te izbjegava. Ljutiš se na sebe jer ti je stalno u mislima. I sve u tebi puca, počinješ da gubiš snagu. "Da li će mi se jednog dana vratiti? Možda? Kome će se vratiti?" Gdje su sve one riječi i obećanja...Dao si sve njoj, zbog nje, a ona....

Kako je to sve bijedno. Kako li je ovaj život samo bijedan... Za šta ustvari ljubav služi? Da se zaljubiš, i da posvetiš svaki dio sebe toj osobi, a ona te ostavi da ležiš pored puta, nemoćnog, zgaženog i ranjenog dok svi oko tebe žive, raduju se i slave.

I pocinješ da jecaš negdje u sebi... Da moliš za milost, ali niko te ne čuje... Uzalud je sve. I znam da će mi jednog dana sve ovo biti smiješno. Jednom, sada je prerano za to. Jednom ću se na ovo sve nasmijati, i samo odmahnuti rukom... Jednom kada sva ova bol bude sloboda, i kada moje oči prestanu biti samo oči, i pretvore se u nešto veliko, gdje je svak dobrodošao... Ali ću biti siguran da je sve ovo vrijedilo. Da je vrijedilo biti slomljen zbog osobe koju zavoliš... Jednom ću biti siguran da je ono moje "uzalud" koje sam stalno izgovarao vrijedilo i da nije bilo uzalud... To će me naučiti kakav sam bio, i kakav ću možda nekada biti... To mi je ustvari priprema za život...

Jednog dana ću naići i na one osobe koje su me u tom periodu ismijavale... Naićiću na njih kada budu padale. Pružaće mi ruku da im pomognem, ali tad i ja ću se njima nasmijati, jer su i oni meni se smijali onda kada je i meni trebala ruka... Jednom ću znati da sam na svijetu bio sam, i da sam sam se penjao preko litice života kako bi ugledao dan... Znaću da sam nešto postigao, a šta su oni postigli? Uspjeli su pasti niz liticu, i sada traže pomoć? Ko će vama sada pomoći? Ko?

A ona, zbog koje sam bio noćima slomljen, šta sa njom? Ona je i dalje tu negdje, i sve me podjeća na nju... Mrzim je ustvari, ali je istovremeno i volim. I dalje me ubija to što ne mogu da je vratim, što ne mogu da vratim makar jedan dan naše sreće, i da to sve proživim makar još jednom.Znaš da je sa drugim. I da nije, biće. Znaš da joj više nije stalo i pored svega što joj pružaš i što si spreman da joj daš. Znaš sve to a bolje da ne znaš.

Iako sam postao svoj, ona je još u meni i isisava sve iz mene, a ne mogu da je izbacim. Zbog nje sam toliko nisko pao i postao neko drugi? Kako sam to dozvolio? Šta ima ona što druge nemaju? Uvijek se pitam, ali ona i dalje stanuje negdje u meni, iako sam postao malo jači....

 

#1501

Priča koju nikad nikome nisam ispričao!

Često sam slušao priče starijih ljudi, zbog toga što su to bile njihove životne priče, pune istine, razočarenja, ali ponekad sam znao čuti i sretnu priču iz njihove mladosti.
Sjedio sam u parku na staroj klupi i promatrao Unu, koja je tog dana bila razigrana na suncu. Pored mene sjede neki stariji čovjek. Na licu koje je bilo iscrtano linijama života, mogla se primjetiti tuga, koju je pokušavao skriti od drugih. U pogledu sam osjetio da mu je bio potreban prijatelj. Okrenuo sam se i počeo diskusiju sa njim. Pričali smo o svemu, poput prijatelja koji se poznaju mnogo godina. U jednom trenutku je zastao. "Ovo što ti sada ispričam čuvaj samo za sebe, i nikada nikome nemoj ispričati".Dao sam mu obećanje. Obećanje da će priča biti u meni do moga zadnjeg dana. Počeo je svoju priču:
"Znaš momče, nije moj život poput nekog "rajskog vrta" kao što sam ti ispričao. Dodao sam ja tu mnogo ljepote kako bi to sve ispalo tako lijepo, i kako bi ti sebi počeo postavljati pitanja "a da li je to doista tako bilo". Ja sam ti ustvari samo jedan obični starac koji je sve, baš ovako kao i tebe sad, nasmijavao, a za uzvrat sam dobio osmijeh, koji mi je bio toliko potreban. Moj život je ustvari samo padanje, bez ponovnog podizanja.Ovdje na ovim klupama, zadnji put sam se sreo sa svojom dragom, koju su odveli daleko od mene, ali nisu mogli iz moga srca, tamo je ostala još zarobljena. Dani prolaze, a ja ovdje svratim, nebi li je ponovo sreo... Dok svraćam do stare klupe postavljam sebi pitanje, možda me se poželjela pa se vratila da me vidi, ali svakog dana moje pitanje dobije negativan odgovor. I svakog dana dolazim tu sa nadom, da ću je još barem jednom vidjeti, i zagrliti u starim danima...
I pored svih tih ljudi oko mene, ja sam sam. Ustvari moja duša je sama, nema nikoga, a to boli više od ičega. Boli i sjećanje na nju kada svratim do ove klupe... Još na tim klupama vidim naše sjene, kako sjede zagrljene i sretne. Te sjene ne znaju za bol, i još su samo klupe svjedoci jedne sretne priče koja je imala tužan kraj, a ustvari nikad nije ni završila.
Često se zapitam da li se nekada pored svih obaveza, koje su postale sastavni dio njenog života, sjeti "mladih dana", da li se sjeti mene, nas? Da li joj srce prekrije tuga kada se sa prijateljima zapriča o ljepotama iz mladosti, da li se sjeti svoje prve ljubavi? Ja ću je čekati sve do dana kada me crna zemlja prekrije, a poslije toga ću je nastaviti čekati negdje gore.
 Ne mogu više! Izvini, ne mogu podnijetu ovu bol dok ti ovo pričam. Izvini i na smetnji... Ne zaboravi šta si mi obećao"
Starac ustade. Prođe svojom drhtavom rukom po bijeloj kosi i nastavi stazom pored Une. Gledajući za njim u daljini sam primjetio kako je obrisao svoje suzne oči... I od jednom sam ga izgubio, nestao je, nisam ga pogledom mogao pronaći...
Svakog dana sam svraćao tu na klupe, ali starca više nisam sreo... Život nastavlja dalje svojim tokom, baš poput Une, a prijatelja kojeg sam upoznao sasvim slučajno tu na klupi, u meni je čuvala jedna tužna priča koju mi je ostavio u amanet!

Pisanje je cijeli svijet, i više od toga...

 Nikome nisam pokušao da objasnim zašto pišem. Nisam ni imao razloga, jer nikad me niko nije ni pitao, svi su samo pročitali, i dali svoju kritiku... Nekima se svidi, a neki kao što to i obično biva, samo na to sve pljunu, a da ni ne pročitaju...

- Pisanje nije umjetnost. To je ustvari stil življenja onoga ko piše. To je potreba da se u jednu rečenicu obuhvati cijeli svijet... Da kroz riječi objasnimo tuđe živote ali i svoje, da zavirimo u nepoznato, odlutamo u snove, ali opet da ostanemo svoji.. Pisanje je neki unutrašnji nemir kojeg ispovjedamo papiru... Pisanje je ustvari cijeli svijet, pa čak i više od toga, posebno za osobu koja piše.

I često kada u ruke uzmem olovku, pokušavam se postaviti na mjesto nekih velikih historijskih pisaca, ali teško da ću moći da ih dostignem. Ne zbog toga što oni imaju veliki kvalitet, već po odjeku kojeg su ostavili iza sebe... Dok ovo pišem, pokušavam se svrstati i među one koji će to jednoga dana čitati, razmišljam o njihovim reakcijama, i životima... Razmišljam i o tome, da će možda poput mene, nakon što pročitaju neku zanimljivu priču, negdje u svojoj glavi postavljati pitanje, "a da li je to zaista tako bilo, ili se to nama samo tako čini", jer u tom pisanju, stvaram neki svoj svijet, neke nove ljude i bolja vremena.

Naravno, dok pišem ovo razmišljam i o onima koji će tražiti dlaku u jajetu dok ovo budu čitali, kako bi mogli da kritikuju, i da to sve bace u fijoku historije, ali će ipak krasti ideje, i zavidjeti na tim rečenicama.



Ali bez obzira na to sve, pisanje je unutrašnja potreba, za svijetom za kojim čeznemo. Za boljim "ja". I dok pišem, često se borim sam sa sobom i sa svojim mislima... Borim se sa pitanjima, da li će neko da razumije ono što sam napisao? Jesam li previše bio iskren? I u toj borbi sa sobom, dovodim sebe u vrhunac, zamišljam reakcije onih koji će to jednog dana da pročitaju, i već znam na kojem dijelu će se rastužiti, a koji dio će čitati nasmijani.

Jer pisanje je ustvari život onoga koji piše, i baš kao u njegovom životu sve ide do samih granica.

Često razmišljam o sudbini ovih riječi... Hoće li za par godina biti bačene u zaborav, baš kao što ranije rekoh u fijoku historije... Da li će se osobe kojima su bile upućivane sve te riječi uspjeti pronaći u njima? Hoće li se  i nove generacije pronalaziti u njima? Opet dovodim se u sukob sa sobom, ali ne onakav sukob kojeg srećemo u svakodnevnom životu zbog nekih besmislica... Za onog koji piše, taj sukob je mnogo više od ideje i motivacije... Taj sukob je svaka riječ koja će se oslikati na papiru....

I na kraju krajeva, dok pišem, ustvari ja sebe stavljam u te riječi. Te riječi su dio mene. Trudim se da ih predstavim na što bolji način, a prije svega i da uživam u suštini života, odnosno da uživam u onome što radim. Trudim se da u moru svih tih glasova pronađem svoj unutrašnji glas, što i jeste ustvari suština pisanja... To je ustvari moja potreba, da iskažem sve ono što imam unutar sebe, a neko će možda jednog dana, se pronalaziti u svemu tome... Ipak ljudi ostaju upamćeni po svojim riječima, pa se i ja nadam da će me u nekom tamo vremenu koje je ispred nas, moje priče oživjeti....

Djevojka sa očima boje Une...

Volio sam slušati priče starijih ljudi, jer su to njihove životne priče, pune istine, ljubavi i razočarenja. Pomalo tužne, ali i tuga je svakodnevni dio čovjeka od kojeg on ne može pobjeći. U parku pored mene sjedila su dva penzionera. Vidjelo se da je vrijeme djelovalo na njih. Vrijeme od kojeg nismo mogli pobjeći. Sjedeći tako, čuo sam kako je jedan od njih dvojice pričao o svojoj mladosti, to je upravo ono što volim slušati.... Priča počinje, a ja u svojim mislima već sebi stvaram film...

Ljeto je tek došlo u naš grad, i Una već dobi svoju ljetnu zelenu boju. Volio sam taj njen miris, koji me je privlačio, i tjerao me da je još više volim. Onako iz jutra, starim stazama, od ada pa do keja, tamo oko našega Staroga grada, i tako nekoliko puta na dan. Bile su to staze moga sretnoga djetinjstva, ali i moje sadašnjosti, staze koje su ostavile neobrisiv trag u mome srcu, jednostavno volio sam ih.

Zaljubljen u šum Une, koji se jedini mogao čuti od tišine koja je vladala gradom, tu negdje na klupama, sretoh te neke zelene oči, koje su oslikavale unsku ljepotu. Pogled mi zastade na trenutak, pa ona ima oči boje Une... Njeno lice biješe tako lijepo, a ljepotu je ukrašavala osmijehom. Prođoh pored nje praveći se da me ne zanima, a ustvari tih par trenutaka sam osjetio nešto u svome srcu, koje je kucalo kao da sam trčao, a ne hodao... I sljedećeg dana je opet sretoh, i tako dan iza dana, al isvakim danom bila je sve ljepša...

Napokon sam je i upoznao. Upoznao sam djevojku sa očima boje Une, koju sam zavolio, a da nisam ni znao o kome se radi. Dani su prolazili, a moja ljubav prema djevojci je bila sve veća, a njen osmijeh na licu, bio mi je omiljeni poklon, mada ona nije ni znala da mi ga svagodnevno poklanja. Svaku noć, u kasne akšamske sate dolazio sam tu pored Une i ispovjedao se. Njoj sam jednostavno mogao reći sve, i biti siguran da će to ostati vječita tajna. Govorio sam joj o ljubavi prema djevojci, u koju sam se zaljubio. Rekao sam joj da sam se zaljubio u njene oči koje su me posjećale na Unu, jer je i Una bila moja druga ljubav. Volio sam ih obje, mada je ljubav prema djevojci svakog dana bila sve veća.

Svakog jutra sam prolazio svojim starim stazama. Samo ovaj put, tim stazama sam prolazio iz razloga kako bih nju sreo. Ta jutra su mi bila najdraža u životu, a noću sam oči sklapao sa mislima na nju. Postala mi je sve. I jednog dana sve je nestalo. Djevojka je otišla od mene... Ali ne i od moga srca i iz mojih misli. Tamo je ostala zarobljena, i još je čuvam. Ponekad zastanem pored Une, koja me podsjeća na nju. Unom joj i pošaljem pozdrav. Možda i sada sjedi pored nje, pa neka je unski šum pozdravi od mene. Neka joj kaže koliko je volim... Često stavim svoju desnu ruku na lijevu stranu svojih prsa, i osjetim, otkucavanje. Moj životni sat otkucava. Tik-tak i tako će još dugo. A u svakom otkucaju je ona, i ostaće još dugo.

Uno moja, teci tiho i nečujno kada pored nje naiđeš. Pozdravi je od mene, i reci joj da je još uvijek volim. Reci joj, da mi je još uvijek u životu sve, i da zahvaljujući tebi još uvijek su mi u mislima njene oči. Zelene, baš poput tebe u rano ljeto, kada po suncu razigrano svjetlucaš. Reci joj, sve joj reci. Otkrij joj  tajne koje sam ti pričao, svako veče u akšam, kada sam radostan ti dolazio. Ništa joj ne krij. Neka zna koliko sam je volio. Reci joj da je još uvijek volim....

Starac je ustao, i bol mu se primjetila u duši. Pogled mu je bio žalostan, kao da bi sada počeo plakati. Ali muškarci ne plaču. Samo je ustao i nastavio dalje stazom. Baš kao u priči stazom svoje mladosti. U dalji primjetih kako starac svojom starom rukom pređe preko svojih očiju, i nestade. Život nastavlja dalje teći. Baš poput Une, koja je tog dana bila kao u njegovoj priči. Zelena, i na svjetlosti razigrana.