Pisanje je cijeli svijet, i više od toga...

 Nikome nisam pokušao da objasnim zašto pišem. Nisam ni imao razloga, jer nikad me niko nije ni pitao, svi su samo pročitali, i dali svoju kritiku... Nekima se svidi, a neki kao što to i obično biva, samo na to sve pljunu, a da ni ne pročitaju...

- Pisanje nije umjetnost. To je ustvari stil življenja onoga ko piše. To je potreba da se u jednu rečenicu obuhvati cijeli svijet... Da kroz riječi objasnimo tuđe živote ali i svoje, da zavirimo u nepoznato, odlutamo u snove, ali opet da ostanemo svoji.. Pisanje je neki unutrašnji nemir kojeg ispovjedamo papiru... Pisanje je ustvari cijeli svijet, pa čak i više od toga, posebno za osobu koja piše.

I često kada u ruke uzmem olovku, pokušavam se postaviti na mjesto nekih velikih historijskih pisaca, ali teško da ću moći da ih dostignem. Ne zbog toga što oni imaju veliki kvalitet, već po odjeku kojeg su ostavili iza sebe... Dok ovo pišem, pokušavam se svrstati i među one koji će to jednoga dana čitati, razmišljam o njihovim reakcijama, i životima... Razmišljam i o tome, da će možda poput mene, nakon što pročitaju neku zanimljivu priču, negdje u svojoj glavi postavljati pitanje, "a da li je to zaista tako bilo, ili se to nama samo tako čini", jer u tom pisanju, stvaram neki svoj svijet, neke nove ljude i bolja vremena.

Naravno, dok pišem ovo razmišljam i o onima koji će tražiti dlaku u jajetu dok ovo budu čitali, kako bi mogli da kritikuju, i da to sve bace u fijoku historije, ali će ipak krasti ideje, i zavidjeti na tim rečenicama.



Ali bez obzira na to sve, pisanje je unutrašnja potreba, za svijetom za kojim čeznemo. Za boljim "ja". I dok pišem, često se borim sam sa sobom i sa svojim mislima... Borim se sa pitanjima, da li će neko da razumije ono što sam napisao? Jesam li previše bio iskren? I u toj borbi sa sobom, dovodim sebe u vrhunac, zamišljam reakcije onih koji će to jednog dana da pročitaju, i već znam na kojem dijelu će se rastužiti, a koji dio će čitati nasmijani.

Jer pisanje je ustvari život onoga koji piše, i baš kao u njegovom životu sve ide do samih granica.

Često razmišljam o sudbini ovih riječi... Hoće li za par godina biti bačene u zaborav, baš kao što ranije rekoh u fijoku historije... Da li će se osobe kojima su bile upućivane sve te riječi uspjeti pronaći u njima? Hoće li se  i nove generacije pronalaziti u njima? Opet dovodim se u sukob sa sobom, ali ne onakav sukob kojeg srećemo u svakodnevnom životu zbog nekih besmislica... Za onog koji piše, taj sukob je mnogo više od ideje i motivacije... Taj sukob je svaka riječ koja će se oslikati na papiru....

I na kraju krajeva, dok pišem, ustvari ja sebe stavljam u te riječi. Te riječi su dio mene. Trudim se da ih predstavim na što bolji način, a prije svega i da uživam u suštini života, odnosno da uživam u onome što radim. Trudim se da u moru svih tih glasova pronađem svoj unutrašnji glas, što i jeste ustvari suština pisanja... To je ustvari moja potreba, da iskažem sve ono što imam unutar sebe, a neko će možda jednog dana, se pronalaziti u svemu tome... Ipak ljudi ostaju upamćeni po svojim riječima, pa se i ja nadam da će me u nekom tamo vremenu koje je ispred nas, moje priče oživjeti....

Djevojka sa očima boje Une...

Volio sam slušati priče starijih ljudi, jer su to njihove životne priče, pune istine, ljubavi i razočarenja. Pomalo tužne, ali i tuga je svakodnevni dio čovjeka od kojeg on ne može pobjeći. U parku pored mene sjedila su dva penzionera. Vidjelo se da je vrijeme djelovalo na njih. Vrijeme od kojeg nismo mogli pobjeći. Sjedeći tako, čuo sam kako je jedan od njih dvojice pričao o svojoj mladosti, to je upravo ono što volim slušati.... Priča počinje, a ja u svojim mislima već sebi stvaram film...

Ljeto je tek došlo u naš grad, i Una već dobi svoju ljetnu zelenu boju. Volio sam taj njen miris, koji me je privlačio, i tjerao me da je još više volim. Onako iz jutra, starim stazama, od ada pa do keja, tamo oko našega Staroga grada, i tako nekoliko puta na dan. Bile su to staze moga sretnoga djetinjstva, ali i moje sadašnjosti, staze koje su ostavile neobrisiv trag u mome srcu, jednostavno volio sam ih.

Zaljubljen u šum Une, koji se jedini mogao čuti od tišine koja je vladala gradom, tu negdje na klupama, sretoh te neke zelene oči, koje su oslikavale unsku ljepotu. Pogled mi zastade na trenutak, pa ona ima oči boje Une... Njeno lice biješe tako lijepo, a ljepotu je ukrašavala osmijehom. Prođoh pored nje praveći se da me ne zanima, a ustvari tih par trenutaka sam osjetio nešto u svome srcu, koje je kucalo kao da sam trčao, a ne hodao... I sljedećeg dana je opet sretoh, i tako dan iza dana, al isvakim danom bila je sve ljepša...

Napokon sam je i upoznao. Upoznao sam djevojku sa očima boje Une, koju sam zavolio, a da nisam ni znao o kome se radi. Dani su prolazili, a moja ljubav prema djevojci je bila sve veća, a njen osmijeh na licu, bio mi je omiljeni poklon, mada ona nije ni znala da mi ga svagodnevno poklanja. Svaku noć, u kasne akšamske sate dolazio sam tu pored Une i ispovjedao se. Njoj sam jednostavno mogao reći sve, i biti siguran da će to ostati vječita tajna. Govorio sam joj o ljubavi prema djevojci, u koju sam se zaljubio. Rekao sam joj da sam se zaljubio u njene oči koje su me posjećale na Unu, jer je i Una bila moja druga ljubav. Volio sam ih obje, mada je ljubav prema djevojci svakog dana bila sve veća.

Svakog jutra sam prolazio svojim starim stazama. Samo ovaj put, tim stazama sam prolazio iz razloga kako bih nju sreo. Ta jutra su mi bila najdraža u životu, a noću sam oči sklapao sa mislima na nju. Postala mi je sve. I jednog dana sve je nestalo. Djevojka je otišla od mene... Ali ne i od moga srca i iz mojih misli. Tamo je ostala zarobljena, i još je čuvam. Ponekad zastanem pored Une, koja me podsjeća na nju. Unom joj i pošaljem pozdrav. Možda i sada sjedi pored nje, pa neka je unski šum pozdravi od mene. Neka joj kaže koliko je volim... Često stavim svoju desnu ruku na lijevu stranu svojih prsa, i osjetim, otkucavanje. Moj životni sat otkucava. Tik-tak i tako će još dugo. A u svakom otkucaju je ona, i ostaće još dugo.

Uno moja, teci tiho i nečujno kada pored nje naiđeš. Pozdravi je od mene, i reci joj da je još uvijek volim. Reci joj, da mi je još uvijek u životu sve, i da zahvaljujući tebi još uvijek su mi u mislima njene oči. Zelene, baš poput tebe u rano ljeto, kada po suncu razigrano svjetlucaš. Reci joj, sve joj reci. Otkrij joj  tajne koje sam ti pričao, svako veče u akšam, kada sam radostan ti dolazio. Ništa joj ne krij. Neka zna koliko sam je volio. Reci joj da je još uvijek volim....

Starac je ustao, i bol mu se primjetila u duši. Pogled mu je bio žalostan, kao da bi sada počeo plakati. Ali muškarci ne plaču. Samo je ustao i nastavio dalje stazom. Baš kao u priči stazom svoje mladosti. U dalji primjetih kako starac svojom starom rukom pređe preko svojih očiju, i nestade. Život nastavlja dalje teći. Baš poput Une, koja je tog dana bila kao u njegovoj priči. Zelena, i na svjetlosti razigrana.