Majčin san...

Prije par mjeseci majka je izgubila svoga sina, svoga jedinca, koji joj je bio sve u životu... Zaspao je svoj vječiti san.... I od tad, svaku noć majka liježe sa suzama, u sanj utanja gledajući sinovu sliku, koja joj je ostala još jedina uspomena....

Jedno veče, nakon što je obavila večernju molitvu, majka kao svaku prethodnu noć zaspa, gledajući sina, nasmijanog i radosnog... I te noći u snu, majka se srete sa njim... Stajao je tu pored nje, sa suzama u čima, a ona.... Ona ga čvrsto zagrli, i poljubi u kosu, koja je bila tako meka... Pa ga opet pogleda... Majčice moja, ja sam te toliko poželio, poželio sam se tvoga osmijeha, poželio sam se tvoga milovanja... Poželio sam se majko... Drhtavim rukama mu obrisa rosu koja je od očiju se spustala.... Ali i ona je plakala... Ne od tuge, ovaj put od sreće jer ga je zagrlila...

Majčice moja, nemoj plakati... Nemoj se žalostiti što me više nema sa tobom... Zamoli majko našeg Gospodara, svaku noć prije nego li san tvoje oči sklopi.. Zamoli ga sa riječima punim iskrenošću.... Zamoli za mene majko, nebi li se Gospodar i meni smilovao....

I ponekad majko, kada svratiš na mezar moj, umjesto mene, poljubi tamo moje ime... Lagano stani svojim stopalom tamo na moje novo prebivalište, na moj mezar, jer Džennet je pod tvojim nogama, majko. Ko zna, možda mi Gospodar moj, u tom trenutku kabur pretvori u Džennetsku baštu...

I još jednom majčice moja, nemoj rositi suze zamnom, već moli za mene, zamoli da se jednog dana sretnemo u Džennetu lica nasmijanih, bez briga i teškoća... Zamoli majko svim glasom, jer Allah ne odbija dove roditelja za njihovo dijete...

Ja ti majčice, sada moram poći... Čuvaj mi se, ine dozvoli da te dušmani slome... Volim te majko, iako nisam više tu pored tebe, volim te baš onako kao i onda kada sam morao poći na put bez povratka... Volim te, kao što i ti voliš mene... Volim te bez obzira što više nismo zajedno..

Majka ga još jednom zagrli, ovaj put jače, poljubi ga, i njena radost je nestala... Njen sin je morao poći... San se završava... Majka se budi sva u suzama... Diže ruke, i uči dovu... Moli Gospodara, da joj sina sačuva,. i da mu se smiluje... Moli Gospodara da joj usliša njenu dovu...

Dani kojih ću moći samo da se sjećam...

Svako od nas ima dane, kojih se rado sjeti onda, kada pođe na počinak. Kada liježe kako bi označio kraj dana... Dani koji su u više navrata tužno završavali... Nekada kada smo bili sretni, i kada smo imali poseban razlog za sreću. U vrijeme kada smo imali snove, i kada smo živjeli za njih...

Dani kada smo ja i ona bili tim. Kada smo sanjali snove, i radovali se svakom novom danu. I onda dođe vrijeme, kada sve to prestaje. Vrijeme koje odluči da ti u život dovede novog saputnika... Dovede ti tugu sa kojom nastavljaš dalje živjeti....

I sa tom tugom zajedno, dane provodiš u krevetu. Osjećaš se napušteno, sam si sa svojim mislima, koje te šamaraju jer si na kraju ispao tako bijedno. Vraćaš film, postaješ zatočenik misli, ali nje i dalje nema.

I onda svaki detalj te podjeća na nju... Svaki novi dan sa sobom nosi nešto što će te sa mislima na nju slomiti, dokrajčiti... Postaješ ljut na nju što te izbjegava. Ljutiš se na sebe jer ti je stalno u mislima. I sve u tebi puca, počinješ da gubiš snagu. "Da li će mi se jednog dana vratiti? Možda? Kome će se vratiti?" Gdje su sve one riječi i obećanja...Dao si sve njoj, zbog nje, a ona....

Kako je to sve bijedno. Kako li je ovaj život samo bijedan... Za šta ustvari ljubav služi? Da se zaljubiš, i da posvetiš svaki dio sebe toj osobi, a ona te ostavi da ležiš pored puta, nemoćnog, zgaženog i ranjenog dok svi oko tebe žive, raduju se i slave.

I pocinješ da jecaš negdje u sebi... Da moliš za milost, ali niko te ne čuje... Uzalud je sve. I znam da će mi jednog dana sve ovo biti smiješno. Jednom, sada je prerano za to. Jednom ću se na ovo sve nasmijati, i samo odmahnuti rukom... Jednom kada sva ova bol bude sloboda, i kada moje oči prestanu biti samo oči, i pretvore se u nešto veliko, gdje je svak dobrodošao... Ali ću biti siguran da je sve ovo vrijedilo. Da je vrijedilo biti slomljen zbog osobe koju zavoliš... Jednom ću biti siguran da je ono moje "uzalud" koje sam stalno izgovarao vrijedilo i da nije bilo uzalud... To će me naučiti kakav sam bio, i kakav ću možda nekada biti... To mi je ustvari priprema za život...

Jednog dana ću naići i na one osobe koje su me u tom periodu ismijavale... Naićiću na njih kada budu padale. Pružaće mi ruku da im pomognem, ali tad i ja ću se njima nasmijati, jer su i oni meni se smijali onda kada je i meni trebala ruka... Jednom ću znati da sam na svijetu bio sam, i da sam sam se penjao preko litice života kako bi ugledao dan... Znaću da sam nešto postigao, a šta su oni postigli? Uspjeli su pasti niz liticu, i sada traže pomoć? Ko će vama sada pomoći? Ko?

A ona, zbog koje sam bio noćima slomljen, šta sa njom? Ona je i dalje tu negdje, i sve me podjeća na nju... Mrzim je ustvari, ali je istovremeno i volim. I dalje me ubija to što ne mogu da je vratim, što ne mogu da vratim makar jedan dan naše sreće, i da to sve proživim makar još jednom.Znaš da je sa drugim. I da nije, biće. Znaš da joj više nije stalo i pored svega što joj pružaš i što si spreman da joj daš. Znaš sve to a bolje da ne znaš.

Iako sam postao svoj, ona je još u meni i isisava sve iz mene, a ne mogu da je izbacim. Zbog nje sam toliko nisko pao i postao neko drugi? Kako sam to dozvolio? Šta ima ona što druge nemaju? Uvijek se pitam, ali ona i dalje stanuje negdje u meni, iako sam postao malo jači....

 

#1501

Priča koju nikad nikome nisam ispričao!

Često sam slušao priče starijih ljudi, zbog toga što su to bile njihove životne priče, pune istine, razočarenja, ali ponekad sam znao čuti i sretnu priču iz njihove mladosti.
Sjedio sam u parku na staroj klupi i promatrao Unu, koja je tog dana bila razigrana na suncu. Pored mene sjede neki stariji čovjek. Na licu koje je bilo iscrtano linijama života, mogla se primjetiti tuga, koju je pokušavao skriti od drugih. U pogledu sam osjetio da mu je bio potreban prijatelj. Okrenuo sam se i počeo diskusiju sa njim. Pričali smo o svemu, poput prijatelja koji se poznaju mnogo godina. U jednom trenutku je zastao. "Ovo što ti sada ispričam čuvaj samo za sebe, i nikada nikome nemoj ispričati".Dao sam mu obećanje. Obećanje da će priča biti u meni do moga zadnjeg dana. Počeo je svoju priču:
"Znaš momče, nije moj život poput nekog "rajskog vrta" kao što sam ti ispričao. Dodao sam ja tu mnogo ljepote kako bi to sve ispalo tako lijepo, i kako bi ti sebi počeo postavljati pitanja "a da li je to doista tako bilo". Ja sam ti ustvari samo jedan obični starac koji je sve, baš ovako kao i tebe sad, nasmijavao, a za uzvrat sam dobio osmijeh, koji mi je bio toliko potreban. Moj život je ustvari samo padanje, bez ponovnog podizanja.Ovdje na ovim klupama, zadnji put sam se sreo sa svojom dragom, koju su odveli daleko od mene, ali nisu mogli iz moga srca, tamo je ostala još zarobljena. Dani prolaze, a ja ovdje svratim, nebi li je ponovo sreo... Dok svraćam do stare klupe postavljam sebi pitanje, možda me se poželjela pa se vratila da me vidi, ali svakog dana moje pitanje dobije negativan odgovor. I svakog dana dolazim tu sa nadom, da ću je još barem jednom vidjeti, i zagrliti u starim danima...
I pored svih tih ljudi oko mene, ja sam sam. Ustvari moja duša je sama, nema nikoga, a to boli više od ičega. Boli i sjećanje na nju kada svratim do ove klupe... Još na tim klupama vidim naše sjene, kako sjede zagrljene i sretne. Te sjene ne znaju za bol, i još su samo klupe svjedoci jedne sretne priče koja je imala tužan kraj, a ustvari nikad nije ni završila.
Često se zapitam da li se nekada pored svih obaveza, koje su postale sastavni dio njenog života, sjeti "mladih dana", da li se sjeti mene, nas? Da li joj srce prekrije tuga kada se sa prijateljima zapriča o ljepotama iz mladosti, da li se sjeti svoje prve ljubavi? Ja ću je čekati sve do dana kada me crna zemlja prekrije, a poslije toga ću je nastaviti čekati negdje gore.
 Ne mogu više! Izvini, ne mogu podnijetu ovu bol dok ti ovo pričam. Izvini i na smetnji... Ne zaboravi šta si mi obećao"
Starac ustade. Prođe svojom drhtavom rukom po bijeloj kosi i nastavi stazom pored Une. Gledajući za njim u daljini sam primjetio kako je obrisao svoje suzne oči... I od jednom sam ga izgubio, nestao je, nisam ga pogledom mogao pronaći...
Svakog dana sam svraćao tu na klupe, ali starca više nisam sreo... Život nastavlja dalje svojim tokom, baš poput Une, a prijatelja kojeg sam upoznao sasvim slučajno tu na klupi, u meni je čuvala jedna tužna priča koju mi je ostavio u amanet!