- Pisanje nije umjetnost. To je ustvari stil življenja onoga ko piše. To je potreba da se u jednu rečenicu obuhvati cijeli svijet... Da kroz riječi objasnimo tuđe živote ali i svoje, da zavirimo u nepoznato, odlutamo u snove, ali opet da ostanemo svoji.. Pisanje je neki unutrašnji nemir kojeg ispovjedamo papiru... Pisanje je ustvari cijeli svijet, pa čak i više od toga, posebno za osobu koja piše.
I često kada u ruke uzmem olovku, pokušavam se postaviti na mjesto nekih velikih historijskih pisaca, ali teško da ću moći da ih dostignem. Ne zbog toga što oni imaju veliki kvalitet, već po odjeku kojeg su ostavili iza sebe... Dok ovo pišem, pokušavam se svrstati i među one koji će to jednoga dana čitati, razmišljam o njihovim reakcijama, i životima... Razmišljam i o tome, da će možda poput mene, nakon što pročitaju neku zanimljivu priču, negdje u svojoj glavi postavljati pitanje, "a da li je to zaista tako bilo, ili se to nama samo tako čini", jer u tom pisanju, stvaram neki svoj svijet, neke nove ljude i bolja vremena.
Naravno, dok pišem ovo razmišljam i o onima koji će tražiti dlaku u jajetu dok ovo budu čitali, kako bi mogli da kritikuju, i da to sve bace u fijoku historije, ali će ipak krasti ideje, i zavidjeti na tim rečenicama.
Ali bez obzira na to sve, pisanje je unutrašnja potreba, za svijetom za kojim čeznemo. Za boljim "ja". I dok pišem, često se borim sam sa sobom i sa svojim mislima... Borim se sa pitanjima, da li će neko da razumije ono što sam napisao? Jesam li previše bio iskren? I u toj borbi sa sobom, dovodim sebe u vrhunac, zamišljam reakcije onih koji će to jednog dana da pročitaju, i već znam na kojem dijelu će se rastužiti, a koji dio će čitati nasmijani.
Jer pisanje je ustvari život onoga koji piše, i baš kao u njegovom životu sve ide do samih granica.
Često razmišljam o sudbini ovih riječi... Hoće li za par godina biti bačene u zaborav, baš kao što ranije rekoh u fijoku historije... Da li će se osobe kojima su bile upućivane sve te riječi uspjeti pronaći u njima? Hoće li se i nove generacije pronalaziti u njima? Opet dovodim se u sukob sa sobom, ali ne onakav sukob kojeg srećemo u svakodnevnom životu zbog nekih besmislica... Za onog koji piše, taj sukob je mnogo više od ideje i motivacije... Taj sukob je svaka riječ koja će se oslikati na papiru....
I na kraju krajeva, dok pišem, ustvari ja sebe stavljam u te riječi. Te riječi su dio mene. Trudim se da ih predstavim na što bolji način, a prije svega i da uživam u suštini života, odnosno da uživam u onome što radim. Trudim se da u moru svih tih glasova pronađem svoj unutrašnji glas, što i jeste ustvari suština pisanja... To je ustvari moja potreba, da iskažem sve ono što imam unutar sebe, a neko će možda jednog dana, se pronalaziti u svemu tome... Ipak ljudi ostaju upamćeni po svojim riječima, pa se i ja nadam da će me u nekom tamo vremenu koje je ispred nas, moje priče oživjeti....
EmoticonEmoticon