Svako od nas ima dane, kojih se rado sjeti onda, kada pođe na počinak. Kada liježe kako bi označio kraj dana... Dani koji su u više navrata tužno završavali... Nekada kada smo bili sretni, i kada smo imali poseban razlog za sreću. U vrijeme kada smo imali snove, i kada smo živjeli za njih...
Dani kada smo ja i ona bili tim. Kada smo sanjali snove, i radovali se svakom novom danu. I onda dođe vrijeme, kada sve to prestaje. Vrijeme koje odluči da ti u život dovede novog saputnika... Dovede ti tugu sa kojom nastavljaš dalje živjeti....
I sa tom tugom zajedno, dane provodiš u krevetu. Osjećaš se napušteno, sam si sa svojim mislima, koje te šamaraju jer si na kraju ispao tako bijedno. Vraćaš film, postaješ zatočenik misli, ali nje i dalje nema.
I onda svaki detalj te podjeća na nju... Svaki novi dan sa sobom nosi nešto što će te sa mislima na nju slomiti, dokrajčiti... Postaješ ljut na nju što te izbjegava. Ljutiš se na sebe jer ti je stalno u mislima. I sve u tebi puca, počinješ da gubiš snagu. "Da li će mi se jednog dana vratiti? Možda? Kome će se vratiti?" Gdje su sve one riječi i obećanja...Dao si sve njoj, zbog nje, a ona....
Kako je to sve bijedno. Kako li je ovaj život samo bijedan... Za šta ustvari ljubav služi? Da se zaljubiš, i da posvetiš svaki dio sebe toj osobi, a ona te ostavi da ležiš pored puta, nemoćnog, zgaženog i ranjenog dok svi oko tebe žive, raduju se i slave.
I pocinješ da jecaš negdje u sebi... Da moliš za milost, ali niko te ne čuje... Uzalud je sve. I znam da će mi jednog dana sve ovo biti smiješno. Jednom, sada je prerano za to. Jednom ću se na ovo sve nasmijati, i samo odmahnuti rukom... Jednom kada sva ova bol bude sloboda, i kada moje oči prestanu biti samo oči, i pretvore se u nešto veliko, gdje je svak dobrodošao... Ali ću biti siguran da je sve ovo vrijedilo. Da je vrijedilo biti slomljen zbog osobe koju zavoliš... Jednom ću biti siguran da je ono moje "uzalud" koje sam stalno izgovarao vrijedilo i da nije bilo uzalud... To će me naučiti kakav sam bio, i kakav ću možda nekada biti... To mi je ustvari priprema za život...
Jednog dana ću naići i na one osobe koje su me u tom periodu ismijavale... Naićiću na njih kada budu padale. Pružaće mi ruku da im pomognem, ali tad i ja ću se njima nasmijati, jer su i oni meni se smijali onda kada je i meni trebala ruka... Jednom ću znati da sam na svijetu bio sam, i da sam sam se penjao preko litice života kako bi ugledao dan... Znaću da sam nešto postigao, a šta su oni postigli? Uspjeli su pasti niz liticu, i sada traže pomoć? Ko će vama sada pomoći? Ko?
A ona, zbog koje sam bio noćima slomljen, šta sa njom? Ona je i dalje tu negdje, i sve me podjeća na nju... Mrzim je ustvari, ali je istovremeno i volim. I dalje me ubija to što ne mogu da je vratim, što ne mogu da vratim makar jedan dan naše sreće, i da to sve proživim makar još jednom.Znaš da je sa drugim. I da nije, biće. Znaš da joj više nije stalo i pored svega što joj pružaš i što si spreman da joj daš. Znaš sve to a bolje da ne znaš.
Iako sam postao svoj, ona je još u meni i isisava sve iz mene, a ne mogu da je izbacim. Zbog nje sam toliko nisko pao i postao neko drugi? Kako sam to dozvolio? Šta ima ona što druge nemaju? Uvijek se pitam, ali ona i dalje stanuje negdje u meni, iako sam postao malo jači....
#1501
EmoticonEmoticon