Sjedio sam u parku na staroj klupi i promatrao Unu, koja je tog dana bila razigrana na suncu. Pored mene sjede neki stariji čovjek. Na licu koje je bilo iscrtano linijama života, mogla se primjetiti tuga, koju je pokušavao skriti od drugih. U pogledu sam osjetio da mu je bio potreban prijatelj. Okrenuo sam se i počeo diskusiju sa njim. Pričali smo o svemu, poput prijatelja koji se poznaju mnogo godina. U jednom trenutku je zastao. "Ovo što ti sada ispričam čuvaj samo za sebe, i nikada nikome nemoj ispričati".Dao sam mu obećanje. Obećanje da će priča biti u meni do moga zadnjeg dana. Počeo je svoju priču:
"Znaš momče, nije moj život poput nekog "rajskog vrta" kao što sam ti ispričao. Dodao sam ja tu mnogo ljepote kako bi to sve ispalo tako lijepo, i kako bi ti sebi počeo postavljati pitanja "a da li je to doista tako bilo". Ja sam ti ustvari samo jedan obični starac koji je sve, baš ovako kao i tebe sad, nasmijavao, a za uzvrat sam dobio osmijeh, koji mi je bio toliko potreban. Moj život je ustvari samo padanje, bez ponovnog podizanja.Ovdje na ovim klupama, zadnji put sam se sreo sa svojom dragom, koju su odveli daleko od mene, ali nisu mogli iz moga srca, tamo je ostala još zarobljena. Dani prolaze, a ja ovdje svratim, nebi li je ponovo sreo... Dok svraćam do stare klupe postavljam sebi pitanje, možda me se poželjela pa se vratila da me vidi, ali svakog dana moje pitanje dobije negativan odgovor. I svakog dana dolazim tu sa nadom, da ću je još barem jednom vidjeti, i zagrliti u starim danima...
I pored svih tih ljudi oko mene, ja sam sam. Ustvari moja duša je sama, nema nikoga, a to boli više od ičega. Boli i sjećanje na nju kada svratim do ove klupe... Još na tim klupama vidim naše sjene, kako sjede zagrljene i sretne. Te sjene ne znaju za bol, i još su samo klupe svjedoci jedne sretne priče koja je imala tužan kraj, a ustvari nikad nije ni završila.
Često se zapitam da li se nekada pored svih obaveza, koje su postale sastavni dio njenog života, sjeti "mladih dana", da li se sjeti mene, nas? Da li joj srce prekrije tuga kada se sa prijateljima zapriča o ljepotama iz mladosti, da li se sjeti svoje prve ljubavi? Ja ću je čekati sve do dana kada me crna zemlja prekrije, a poslije toga ću je nastaviti čekati negdje gore.
Ne mogu više! Izvini, ne mogu podnijetu ovu bol dok ti ovo pričam. Izvini i na smetnji... Ne zaboravi šta si mi obećao"
Starac ustade. Prođe svojom drhtavom rukom po bijeloj kosi i nastavi stazom pored Une. Gledajući za njim u daljini sam primjetio kako je obrisao svoje suzne oči... I od jednom sam ga izgubio, nestao je, nisam ga pogledom mogao pronaći...
Svakog dana sam svraćao tu na klupe, ali starca više nisam sreo... Život nastavlja dalje svojim tokom, baš poput Une, a prijatelja kojeg sam upoznao sasvim slučajno tu na klupi, u meni je čuvala jedna tužna priča koju mi je ostavio u amanet!
EmoticonEmoticon